INTERVJU Alen Islamović: Uz Vir me vežu prekrasne uspomene! INTERVJU Alen Islamović: Uz Vir me vežu prekrasne uspomene!
Negdje krajem 1970-ih Alen Islamović zabljesnuo je sa svojim lokalnim bendom „BAG“ iz Bihaća, da bi od 1980. godine na bas-gitari postao standardni član... INTERVJU Alen Islamović: Uz Vir me vežu prekrasne uspomene!

Negdje krajem 1970-ih Alen Islamović zabljesnuo je sa svojim lokalnim bendom „BAG“ iz Bihaća, da bi od 1980. godine na bas-gitari postao standardni član tada već poznatog rock sastava „Divlje jagode“. Unio je svježinu, donio novi zvuk i glas, a već dvije godine kasnije bend je nakon njegovih „Motora“ postao najpopularniji rock sastav u Jugoslaviji i najveći heavy metal bend kojega je bivša država ikad imala. Sead Lipovača na gitari, Nasko Budimlić na bubnjevima i Alen Islamović kao vokal i na bas-gitari, bili su tih ranih 1980-ih na Olimpu jugoslavenskog rocka, a Islamovićevo lice krasilo je, među ostalim, naslovnice „Đuboksa“ za koji su tada pisali Dražen Vrdoljak, Milomir Marić ili Darko Glavan. No, to nije ništa u usporedbi s periodom od 1986. kada je Islamović u najvećem rock transferu Jugoslavije, kako je tada pisala štampa, prešao u „Bijelo dugme“ kod prijatelja Gorana Bregovića. O svemu tome, ali i o otoku Viru gdje ljetuje i subotnjem koncertu kojega će održati na virskoj rivi, razgovarali smo s glazbenikom koji je u jednom periodu svoje karijere bio najveća estradna zvijezda jugoslavenskog prostora, čovjekom koji je uvijek donosio dobre odluke i koji nam je s pogledom unazad otkrio neke tajne jugoslavenskog rocka. Danas ima 60 godina i, kako tvrdi, pjeva bolje nego ikad.

VL: Na „Pivo festu“ u Prilepu prije nekoliko dana dočekalo vas je oko 70 tisuća ljudi; nije Vam prvi put u karijeri, ali mora da je osjećaj poseban i svaki put nedoživljen. Možete li ga opisati?
– Sjajan je prije svega osjećaj nakon toliko godina održati se na sceni, pjevati i uživati s tako brojnom publikom. Kada čovjek nešto radi iz ljubavi i voli svoj posao, sve mu predstavlja nagradu i veliki uspjeh. Meni su nagrada veliki koncerti koje posljednjih godina radim samostalno i s „Bijelim dugmetom“. Imam puno pjesama iza sebe, pa narod dolazi kako bi čuo nešto iz svoje mladosti.

VL: Na početku Vaše karijere morali ste donijeti životnu odluku: preseljenje u Sarajevo i nesigurna budućnost kao rock glazbenik, ili siguran posao i blizina i podrška obitelj. Koliko je teško bilo donijeti odluku koja Vam je odredila život i karijeru?
– Rock and roll na kraju nije bio životni put mnogih koji su pokušali, pa odustali. Ja sam praktički krenuo u potpuno nepoznati svijet vrlo mlad, ali sam upijao sve oko sebe i, pogotovo, ono što je bilo dobro nadajući se da ću se jednog dana popeti na tron. Želio sam to mjesto na tronu na kojemu su tada uživali najpopularniji glazbenici, glumci, starlete ili nogometaši. Bio je to trnoviti put prepun neugodnih iznenađenja, podmetanja, varanja, pljački, put pun droge, alkohola, kurvarluka, ali oni najhrabriji, najsabraniji i najmudriji sve to pobijede i dođu na vrh. Zato da me pitate bi li nešto mijenjao u svom životu, rekao bih – ne. Sve je bilo dobro iskustvo, a nekad i odlično. Usput sam odsanjao svoje dječačke snove, ispunio život sretnom obitelji i iskrenim prijateljima. Na kraju, podrška ti može biti samo obitelj, sve ostalo je podvala. Mnogi te vole samo zato što taj netko i nešto.

VL: Čime ste najviše bili impresionirani kada ste iz Bihaća došli u Sarajevo?
– U Sarajevo sam došao iz provincije. Neskromno mogu kazati kako Bihać do moje pojave nije dao niti jednu važnu osobu u sportu, glazbi ili umjetnosti. Bio je poznat jedino po zasjedanju AVNOJ-a, a Sarajevo je bilo neka druga priča. Možete zamisliti što je bio Bihać kada su učeničke ekskurzije tražile da ih vode u kafić koji sam u otvorio 1987. godine?! Obilazak muzeja bio je obavezan, a potom svi u moj kafić. Živa je istina: koliko god je ekskurzija prošlo kroz Bihać, toliko ih je na kraju došlo kod mene.

VL: Zvučite malo ogorčeno na svoje rodno mjesto. Što se dogodilo?
– Ljudi su bili nekorektni, pljuvali su po meni bez ikakvog razloga i ponašali se kao da me mrze samo zato što sam uspio. Svojim radom i kasnijom slavom ostvario sam sve, odnosno sve ono što nitko iz Bihaća nije i to mi nisu oprostili. Tu sam rođen, kao i moja supruga, ali danas osjećam samo žaljenje prema ljudima iz Bihaća. Mogu me i otjerati iz grada, ali isto tako ja mogu biti i Zagrepčanin, kao što jesam, ili Viranin, kao što jesam. S dobrim ljudima možete sve, a s provincijalcima bogami – ne.

VL: Sarajevo?
– U Sarajevu je bila borba, biti ili ne biti. Bio sam basista u „Divljim jagodama“, a basiste možeš promijeniti preko noći. Nitko to neće ni primijetiti. Zato sam čekao svoju priliku da se dohvatim mikrofona i – uspjelo mi je.

VL: S „Divljim jagodama“ ste još kao bas-gitarista dotaknuli slavu, ali tek vas je album „Motori“ promovirao kao vrhunski heavy metal bend, a Vas kao najpopularnijeg pjevača u Jugoslaviji. Ogromna promjena i za bend i za Vas?
– Želio sam, kako sam rekao, doći do mikrofona i što prije okačiti bas na zid. Frontmeni su ipak nešto značili u grupi, jer su stvarali imidž benda. Drugo, kamera je uglavnom snimala pjevača, a ne iskoristiti takvu šansu stvarno bi bio grijeh i za rock and roll. Svejedno govorimo li o „Jagodama“, „Dugmetu“ ili periodu u „4 Asa“. Ja sam istovremeno gradio imidž benda i gradio sebe, a to su bili veliki bendovi sa sjajnim glazbenicima u kojima nije svatko mogao pjevati. Kako su šefovi bendova prodavali grupu i albume, tako sam i ja prodavao sebe. To je jednostavno mogućnost i sposobnost u ovom poslu.

VL: Rekli ste da ste željeli postati slavna osoba, ali jeste li se nadali uspjehu kakav ste doživjeli?
– Nisam. Mislim da sam kao vokal, pa čak i danas, postigao mnogo. Dugo sam u poslu i to je veliki uspjeh. Uživam pjevati i uživam u svom poslu. Pjevam sve ono što najviše volim.

VL: Ponekad i neku narodnu, izvan hard rock ili heavy repertoara?
– Što fali? I ja sam iz naroda.

VL: Možda je ironija da ste se 1982. godine s „Divljim jagodama“ morali vratiti u Bihać kako biste u miru tražili novi zvuk. Je li pojava AC/DC bila ključna za Vašu glazbenu i autorsku karijeru; tražeći zvuk postali ste lider benda i glazbeni autor?
– Pjevati AC/DC u tom vremenu nije mogao nitko na ovim prostorima. Nitko! Tko je uopće to pokušao? Nitko! Odnosno, nitko do mene. Uhvatio sam se takvog AC/DC vokala, igrao se s njim na svoj način. Mnoge ideje i stvari tada su nastale iz moje glave: „Motori“, „Šejla“, „Ne želiš kraj“, „Šampioni“, „Sve iz inata“, „Čarobnjaci“, „Morison“ i druge.

VL: U čemu je bila posebnost „Divljih jagoda“ – zapadnjački stil, novi zvuk, kvalitetna glazba, rad u inozemnim studijima, dobar imidž?
– Sa mnom su „Jagode“ radile svjetski jer smo i izgledali svjetski. Svaki daljnji komentar je suvišan.

VL: Zašto ste onda poželjeli napustiti bend?
– Čim povučeš stvar na bolje, dogodi se ljubomora. Tako je to u bendovima. Onda shvatiš da trebaš ići u neki drugi bend i novi prostor kako bi dokazao sebi i svima da si igrač na duže staze, kako vrijediš te da možeš igrati s najboljima, najjačima i najvećima.

VL: Je li Vaš prijatelj Goran Bregović zbog uspjeha „Divljih jagoda“ poželio promjenu s „Bijelim dugmetom“ – drukčiji zvuk, novi vokal, nova publika; a to je značilo Islamović umjesto Tife i Bebeka?
– Goran je u meni vidio ono što nije mogao ostvariti s Bebekom, a to je prodati milijun nosača zvuka. On je u meni vidio Zdravka Čolića i Lepu Brenu koji su tada prodavali strašno velike tiraže. Vidio je čak i Mišu Kovača. To tadašnje „Dugme“ nije imalo, a mojim dolaskom postiglo se sve najbolje ili najveće – hitovi, turneje i prodaja ploča. Bebek je postavio dobre temelje, ali ja sam tu kuću pokrio i stavio joj krov.

VL: Čini ste kako ste prelaskom u „Bijelo dugme“ ponovno donijeli pravu odluku. Novine su tada pisale kako je Bregović u bend s Vama doveo i 800 tisuća curica. Kako danas gledate na taj period?
– Sa mnom je „Dugme“ prije svega dobilo svježinu i promjenu. Veselje i osmijeh vratili su se u bend i to je narod prepoznao. Drugo, Goran je imao nos za napisati pjesmu i skrojiti je za moj vokal. To je božji dar. Goran je autor kakav se neće roditi dok smo mi živi. Čisto sumnjam u tu mogućnost, jer prošlo je već 40 godina, a sličnog još nema.

VL: Na turneji „Dugmeta“ gledalo vas je tijekom šest mjeseci oko 2,5 milijuna ljudi na 150 koncerata po cijeloj Jugoslaviji. To je bilo, ako se ne varam, 1986. godine. Praktički ste živjeli turneju, kako je to izgledalo?
– Za to se trebalo pripremiti kako fizički, tako i psihički. Radio sam na sebi kako bih izdržao. Moj duh je sportski i organizirana sam osoba, pa zato i danas pjevam, a evo ulazim u šezdesetu godinu. To radim lakoćom kao Tom Jones.

VL: Je li Bregović znao nešto što nitko drugi na prostorima bivše Jugoslavije nije? „Dugme“ je uvijek bilo u epicentru; afere, trzavice, skandali, veliki koncerti, veliki albumi i promocije kojima nije bilo ravnih. Kolika je promjena bila doći iz „Divljih jagoda“ u najveći jugoslavenski bend ikad?
– To je kao da neki naš nogometaš ode iz HNL u „Manchester United“, „Bayern“ ili „Real Madrid“. Velika je to razlika, a takva je razlika bila i između ta dva benda. Jugoslaviju je trebalo mirisati od Slovenije do Makedonije da bi mogao prodati milijun ploča, a to je Brega otkrio, nanjušio i uspio. Ostali su pokušavali, ali nisu uspjeli.

VL: Spomenuli ste kako ste 1987. otvorili kafić u Bihaću, a negdje sam pročitao kako ste time riješili egzistenciju. Zvuči nestvarno, jer bi danas kao velika rock zvijezda s milijunskim tiražama zaradili za dva života, a od kafića se ni danas ne može baš lagodno živjeti.
– Da sam sa „Dugmetom“ prodao milijun ploča negdje vani, više nikad ništa ne bi trebao raditi u životu. Drugi bi radili za mene. Jugoslavija je, međutim, imala poreznu politiku da ti uši otpadnu! Devedeset posto zarade su uzimali, a od deset posto ti otvoriš kafić i riješiš egzistenciju. Eto matematike. Danas je glupost baviti se ugostiteljstvom, jer je poljoprivreda najbolji biznis ako imaš malo klikera u glavi.

VL: Bili ste velika rock zvijezda koju i danas, u Vašim 60-im godinama, vole gledati jednako mladi i nešto stariji; imate skladan brak, dvoje odrasle djece, a postali ste i ponosni djed. Je li Vam život ispunio sva očekivanja?
– Sve sam stigao ostvariti, ali još i danas uživam u dobrim koncertima.

VL: Onako intimno, koja je najljepša pjesma koju ste pjevali?
– Uvijek ću se zakleti da je to ona koja naježi publiku kad je pjevam. I to je to.

VL: Što Vas veže za Vir – imate obiteljsku kuću, svake godine ljetujete?
– S prijateljima sam davno prvi put došao na Vir. Tu su mi cure odrasle, unuk će proplivati i to je ono što čovjeka veže za mjesto. Vir je luka u kojoj mogu biti, tu imam dobro društvo, prijatelje, a čak su na moj nagovor neki došli na otok, kupili zemljište i napravili kuću. I nisu se razočarali.

VL: Kako provodite vrijeme na Viru?
– Igram tenis, odem na noćno kupanje, družim se s prijateljima na plaži uz gitaru.

VL: Koja Vam je najljepša uspomena s ljetovanja na Viru?
– Kada je moja mlađa kći proplivala.

VL: Za kraj, kakav koncert u subotu možemo očekivati? Jeste li još uvijek u dobroj formi?
– Vir je pun ljudi s kontinenta i tu sam na svom. Napravit ćemo dobru žurku, u to sam siguran. Što se forme tiče, ne bojte se: pjevam bolje nego što sam ikad pjevao, a i kondicijski sam prilično nabrijan.

Trenutno nema komentara na ovaj članak

Registriraj se i komentiraj!

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.