U Zadru godišnje zatrudni od osam do 15 maloljetnica, a broj uspješno iznijetih trudnoća je oko 90 posto.
Ravnateljima škola postala je normalna pojava da svake godine imaju po jednu trudnu učenicu, a neki od njih postavili su se vrlo pozitivno spram ovakvih stvari.
Tako trudne učenice Medicinske škole Ante Kuzmanića dobiju i jednokratnu pomoć u iznosu od oko 2.000 kuna.
Međutim, velik je broj djevojaka koje se ne mogu nositi s novonastalom situacijom, budući da je dijete uistinu velika obaveza i odgovornost, te se, u dogovoru s roditeljima, odlučuju na abortus. Takvih je otprilike oko 400 godišnje na razini države, kazuju podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
Jedna od Zadranki koja se odlučila roditi dijete, jeste 19-godišnja Iva Vulić. O svom iskustvu i majčinstvu u srednjoškolskoj dobi, otvoreno je govorila u razgovoru za portal Kalelarga.
“Imala sam nešto manje od 17 godina kad sam ostala trudna. Išla sam u školu i to je za mene bio šok. Prvo sam rekla prijateljicama za to. Neke su me savjetovale da pobacim jer sam još mlada, govorile da sam i ja još dijete, da neću biti dobra majka, i slično, da će mi propasti planovi za studij. Na kraju sam rekla mami da sam trudna. Od njene reakcije najviše sam strepila. Znala sam da će njen stav imati veliki značaj i da bi mogao presuditi u mojoj odluci.” – prisjeća se Iva dodajući kako su joj to bili najstresniji trenuci u životu.
No na kraju je skupila hrabrosti i rekla majci.
“Ona je bila iznenađena, ali nije burno reagirala. Rekla je da što je, tu je, i da će reći tati. Na kraju su mi oboje rekli da sama odlučim, ali da ako želim roditi, da će mi oni maksimalno pomoći oko djeteta. Kad sam to čula, više nije bilo dvojbi.”
Odlučila je roditi. Otac joj je otišao u školu, porazgovarao s ravnateljem.
“Išla sam u školu dokle god sam mogla, tako da uopće nisam izgubila razred. Profesori su bili stvarno u redu. Kad se rodilo dijete, nastavila sam ići u školu, a mamam mi je pomagala. S obzirom da je i ona još jako mlada, briga o djetetu joj nije teško pala. Puno mi je pomogla. I drugi baka i djed pomažu, više nego otac djeteta. Nisu ni oni stvarali cirkus oko svega toga.” – kaže Iva dodajući kako su stvari kroz protekle dvije godine došle na svoje mjesto.
“Moj sin je glavni u kući, ne možemo ni zamisliti kako bi bilo da ga nema. Zahvalna sam roditeljima. Imam sreću što imam tako razumne i dobre roditelje. Iako imam dosta obaveza oko sina, jer njemu je potrebno mnogo vremena i pažnje, ni jednog trenutka nisam požalila što sam ga rodila.” – zaključuje Iva.
Možda će ova priča potaknuti i neke druge mlade djevojke koje se nađu u sličnoj situaciji da razmisle prije nego se odluče na prekid trudnoće. Jer brojka od 400 nerođenih beba svake godine je usitinu velika.
