KOLUMNA BORE POŠTARA Kako su se članovi Tornada suprotstavili policajcima KOLUMNA BORE POŠTARA Kako su se članovi Tornada suprotstavili policajcima
Piše: Boris Marin Poštar Davno je bilo, ne sjećam se točno košarkaške sezone, samo znam da smo igrali protiv zagrabačke Cibone – u njenom... KOLUMNA BORE POŠTARA Kako su se članovi Tornada suprotstavili policajcima

Piše: Boris Marin Poštar

Davno je bilo, ne sjećam se točno košarkaške sezone, samo znam da smo igrali protiv zagrabačke Cibone – u njenom domaćem brlogu.
Kao i uvijek, ispred zadarske Lipotice, odakle smo uvjek polazili autobusima za Zagreb, u dogovorenu uru, počelo se skupljati sve više i više Tornadovaca.
Počeli su pristizati i prazni Liburnijini autobusi koji su nas trebali odvesti do Zagreba na tu jako važnu utakmicu.
Jedan za drugim parkirali su se dužinom cijele ceste i dužinom cijele zgrade koju Zadrani popularno zovu Lipotica. Mi stariji članovi Tornada, koji smo bili zaposleni i koji smo u đepu uvijek imali za popit pivu, sjedili smo u obližnjem kafiću te zgrade, nadomak parkiranih autobusa, i tu čekali vrijeme za polazak, a naši mlađi članovi sastajali su se nedaleko od našeg kafića, u obližnjoj maloj trgovini, gdje je piva bila puno jeftinija.
Mnogi od njih tu su sebi pravili sendviče tako da po putu mogu nešto i prezalogajiti.
Čim sam vidio sve naše autobuse, parkirane jedan iza drugog, a bilo ih je ukupno deset, znao sam da će to biti impozantno naše gostovanje, vrijedno pažnje.
Malo sam tada, prijatelji moji, moram vam biti iskren – bio uzbuđen. Uostalom, kao i uvijek prilikom takvih događanja, jer treba sve te puste autobuse napuniti. Mislio sam se i u sebi strahovao – hoće li svi doći, hoćemo li napuniti autobuse?
Sramota bi bila da ne dođu. Međutim, uskoro se pokazalo da moj strah nije bija opravdan. Jedan za drugim, pojedinačno i u velikim grupama, počeli su stizati Tornadovi fanovi, iz svih zadarskih kvartova.
Toliko ih je došlo da ne samo da su napunili sva mjesta u svim autobusima, nego su neki morali stajati i u hodniku busa jer praznih sjedalica više nije bilo.
Trenutak prije našeg polaska, ispred busa mi dođe moj momak sa Relje, neću ga imenovati da mu mu ne kvarim rejting, jer danas je ozbiljan i odrasto čovjek, te mi se obrati govoreći: „Boro, molim te, aj reci ovom panduru (misleći na policajca u uniformi, kojih je bilo puno oko buseva i koji su nam bili pratnja) da mi vrati piz. Uzeo mi je piz.“.
Tada, u to vrijeme, pošto nisam imao pojma što je to piz, i misleći, pošto su cijelo vrijeme bili ispred te trgovine, da su uzeli onaj piz sa vage u dućanu, otišao sam do tog policajca, skupa s tim momkom koji me je i zvao.
Rekao sam mu, oslovivši ga imenom jer sam ga dobro poznavao, da malome vrati piz.
„Boroooo…jesi ti normalan??? Pa je li ti znaš što je to piz???“ – uzvratio mi je uzbuđeno policajac.
„Pa to je droga Boro! Neću mu to vratiti!“ – odgovori mi policajac, nakon čega sam tom tada mulcu rekao:
„Aj kvragu ti i piz! Ajde ulazi u bus i nemoj me zajebavati.“.
Odmah me poslušao. Krenuli smo.
Pjesma se orila u svim busevima, pjesma našeg Zadra, a zajebancije svih vrsta bilo je – tonu!
Prolazimo tunel u Gračacu… i najednom sve bijelo oko nas …snijega koliko oćeš.
Tamo negdje u zabiti ličke šume – pauza i odmor.
Svi masovno izlazimo iz buseva, na kolektivno pražnjenje, da ne kažem pišanje. Mulci se valjaju po snijegu i gađaju grudama, a meni mučnina u želucu – moj stari i vjerni gastritis, kao i uvijek do tada, od uzbuđenja.
Tražim uokolo ko ima paloma maramice ili salvete, jer moram na veliku nuždu, pod hitno.
Vidim tamo nedaleko neku u ratu zapaljenu kuću i pomislim – idealno mjesto za moje potrebe.
Kad sam obavio što sam imao, krenem iz te kuće, kad odjednom stotine gruda počne padati po meni. Mularija me doslovno izbombardirala snijegom.
„Ahahaha…dobro je“ – smijem se ja.
„Ala mulci ulazite u buseve vrag vas odnija zakasnit ćemo! Nema više stajanja nigdi.“ – kažem im.
Uskoro dolazimo na naplatne kućice pred Zagrebom. Za nas je spreman bio odbor za doček. Nikad nas nije dočekao toliko velik broj interventnih policajaca… interventne policije kao u priči.
Moj bus je bio prvi. Pristižu policajci u šljemovima, i vodi ih neki podeblji policajac, vjerojatno njihov glavni zapovjednik, okićen Bože mi prosti nekakvim ordenjem na đepu svoje jakne, kao nekada Simo Dubaić.
Vrata do vozača se otvaraju i pita taj da ko je vođa navijača. Odgovorim mu da sam to ja, i on mi kaže da izađem iz busa. Ja i moj prijatelj Bute izađemo.
Te mrke poglede, ne znam zašto, ni danas mi nije jasno, te nabrijane policije – nikad neću zaboraviti!
Pita me taj dali imaju svi navijači kod sebe ulaznice za utakmicu, a ja mu odgovaram da ih polovica imaju, a za ostale da nas čeka s kartama ispred dvorane naš tadašnji direktor Nebojša Belić.
„Ne može!“ – drsko mi odgovara „Simo Dubaić“.
„Vi koji imate karte, krenite napred, a vi koji ih nemate izađite iz autobusa i natrag“
Ja mu se ponovno obratih:
„Gospodine, govorim vam istinu. Evo broj našeg direktora, pa neka vam on sve objasni i kaže kakav je dogovor.“
„Ne zanima me! Rekao sam, postupite po naređenju i onako kako sam vam rekao“ – govori debeljko.
„Eeeeeee…nećeš tako!“ – govorim ja u sebi, uzrujan do usijanja.
„Dobro gospodine, sad ćeš vidjeti…“ – odgovorih mu ja i kucam na vrata svih autobusa.
„Ajmoooo…svi izađite vani.“ – i momci me poslušaše, sve do jedan.
„Ovi šupci nas ne žele pustiti u Zagreb“ – obraćam se mojim Tornadovcima.
„Aj sad svi polijegajte na cestu, neka promet stane!“ – i momci polijegaše svi do jednoga. Automobili nisu mogli prometovati, napravila se gužva. Trču i policajci i njihov debeli zapovjednik.
Obrati mi se ponovo, ali ovaj put puno blaže i ne onako bahato.
„Dobro, dobro… Reci im da uđu u autobuse… Rečeno nam je da vas pustimo.“
I mi svi ponovno uđemo u buseve, sve grmi od pjesme dok prolazimo zagrebačkim ulicama i dok se iskrcavamo ispred dvorane.
Eto dragi prijatelji moji… Lijepo je biti mlad…lijepo je biti Tornadovac. Ovo je jedna od mnogih neispričanih priča koja se ne zaboravlja tako lako.
A svi vi, iz tih buseva, ma gdje god danas bili i boravili – Bog vas blagoslovio!
Pozdravlja vas vaš barba Boro Poštar …pozdravlja i voli…

  • plenty of fish dating site of free dating

    25. rujna 2015. #1 Author

    Thank you, I’ve just been looking for info approximately this topic
    for a while and yours is the greatest I have discovered till now.
    But, what about the bottom line? Are you sure concerning the supply?

    Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.