Popularni pjevač Miroslav Škoro putem svog Facebook profila prokomentirao je zbivanja u Škabrnji u kojoj je u sklopu programa obilježavanja obljetnice stradanja Škabrnje trebao prigodno izvesti dvije domoljubne pjesme, ali se pobunio mještanin Roko Bilaver koji je oko sebe okupio nekolicinu mještana. Nastup je Škoro otkazao. Evo što je napisao tim povodom:
“Put u pakao popločen je dobrim namjerama”, kineska je poslovica koja najbolje opisuje ono što sam doživio u proteklih nekoliko dana provodeći ih u tuzi i nevjerici. Tuga, koja u ovim danima svake godine prožme svakog Hrvata i svakog normalnog čovjeka zbog događaja iz 1991. godine, obuzela je i mene, a nevjerica je posljedica nemilosrdnog i neutemeljenog medijskog linča kojem sam bio izložen istih tih dana od strane pojedinaca, nekih portala, novina i jedne televizijske kuće. Nisam reagirao iz pijeteta prema žrtvama, smatrajući da bi me to svelo na razinu lešinara koji skupljaju neke svoje jeftine političke i tko zna kakove poene u sveto vrijeme žalosti i sjećanja. No, sada, kada dogorijevaju svijeće moram izreći svoj stav, zbog tih istih žrtava, zbog svoje djece i mojih prijatelja… zbog mojih pjesama. Načelnik Škabrnje, gospodin Bubnjar, nazvao je mog producenta i zamolio ga da na komemoraciji otpjevam dvije prigodne pjesme. Isto kao što je to prošle godine učinila klapa Intrade, a prije toga gđa Radojka Šverko. Naravno da sam pristao. Pjesmom se tuguje. Ja sam onaj koji je po želji pokojnog generala Bobetka pjevao nad njegovim otvorenim grobom. I onda se pojavio izvjesni gospodin Roko Bilaver iz Škabrnje koji tvrdi da mi je prijatelj i da me je zvao, ali me nije dobio. Istoga trenutka, kako me nije mogao dobiti, nije, kao prijatelj, nazvao nekoga od mojih suradnika, nego je odmah zvao Zadarski list i krenuo, preko mene, u svoj obračun s lokalnom politikom. Bio sam više puta u Škabrnji. Imam ja tamo prijatelje koje sam stekao pjevajući na koncertima za izgradnju crkve, ali gospodina Roka ne poznajem i ne vjerujem da me je zvao jer on i ja nismo prijatelji. Ako me je zvao, neka pokaže na koji broj i kada. Uostalom, zašto zvati mene? Pa nisam se ja sam pozvao pjevati u Škabrnju, nego je to učinio gospodin načelnik koji od onda šuti. Mene razapinju zbog njihovih postupaka, a on šuti. Zašto? Također bi volio da ugledna nacionalna televizija objasni kako se moguće pjevanje dvije prigodne pjesme na komemoraciji pretvorilo u zabranjeni koncert? Od kud potreba ozbiljnih novinara da sudjeluju u malicioznoj i tendencioznoj laži? Mnogi su ovih dana pjevali. Na komemoracijama i na koncertima, radijskim postajama i u televizjskim programima, ali ispada da je samo meni bilo zabranjeno. Jer su mještani Škabrnje užasnuti! Jer je to nečuveno! Jer me ne žele! Jer je u Škabrnji pobuna! Jer je moj nastup dernek i svadba!… ?! Ne želim se opravdavati jer nemam zašto. Ako sam bilo koga uvrijedio pristankom da pjevam na komemoraciji u Škabrnji, kao što su to činile moje kolege prije mene i kao što su to učinile moje kolege u Vukovaru i ove godine, ispričavam se. Drugi put ću razmisliti bolje. Nisam od onih koji pišu demantije i svađaju se. Ovo je tko zna koji put da su me pljunuli jer sam želio dobro. Neka im, navikao sam. Pišem zbog istine. Pišem jer sam žalostan i razočaran. Pišem jer su neki dobri ljudi u komentarima htjeli čuti i moje mišljenje o svemu… I na kraju, volio bi znati koja od mojih pjesama nije dobrodošla: Ne dirajte mi ravnicu? Mata? Domovina? Svetinja? Sude mi? Reci, brate moj?… Recite mi, i ja je više nikada neću pjevati. Počeo sam s kineskom poslovicom, a završit ću s Shakespeareom: “Pakao je prazan, svi đavoli su ovdje.”
