U današnje vrijeme prizori u kojima stariji građani kopaju po kontejnerima sasvim su normalna stvar. Nikome to ne predstavlja, na žalost, ništa neobično, međutim teško se ne zamisliti nad sudbinom ljudi koji su na ovakav, nimalo dostojanstven čin, prisiljeni u borbi za goli život.
Vrlo često se radi o umirovljenicima, a ponekad na odjeći i njihovom izgledu ne možemo ne zaključiti da se ne radi o ljudima koji su nekada ranije imali pristojan život. Svaka sudbina je različita, a opet u konačnici slična i teško je reći kada će stvari krenuti na bolje.
Jedna od žena koje svakodnevno obilaze kontejnere je i 65-godišnja Marija Bašić.
S obzirom da je često viđamo pored kontejnera u jednoj zadarskoj ulici, pristala nam je ispričati o okolnostima koje su je dovele u ovu situaciju.
“Godinama sam radila u tvornici Boris Kidrić, a nakon što sam ostala bez posla, čistila sam i radila bilo što da bi zaradila za kruh. Lakše je bilo dok sam bila mlađa, ali sad sam bolesna, muči me kralježnica, a i dijabetes. Muževa iznenadna smrt bila je još jedan udarac. Imam dvije kćeri, obje su se udale i žive svoj život. Zaboravile su da imaju majku, ni ne pitaju me kako sam.” – s tugom na licu govori Marija.
Najteže joj je, kaže, kada susretne kćeri negdje, a one se prave da je ne vide.
“Valjda ih je sram kada me vide da nosim boce. Da nije boca, bila bi gladna kruha. U početku sam samo skupljala boce po plažama, parkovima i sličnim mjestima, ali onda sam počela zavirivati i u kontejnere. Prljavo je i smrdi, ali još je teže biti praznog želuca i gladovati. Ima nas dosta koji živimo od skupljanja boca. Nema među nama sukoba, svi znamo kako je kome.” – kaže Marija.
Zahvalna je, napominje, nekim obiteljima koje skupljaju boce u vreću, pa kad je vide da nailazi, zovnu je i daju joj boce.
“Svaka im čast, ima dobrih ljudi. Jedna žena mi zna i fino zamotati ostatke hrane, bude i kolača.” – kaže Marija s osmjehom na licu.
Nije, dodaje, ni u najcrnjim predviđanjima očekivala da će ovako provoditi starost, ali ne prepušta se depresiji.
“Ima ljudi kojima je i gore. neću se žaliti.” – zaključila je na kraju Marija Bašić.
