Udruga “Žene u Domovinskom ratu-Zadar” oglasile su se priopćenjem u kojem se osvrću na događanja u Srbu. Prenosimo ga u cijelosti.
“Dragi hrvatski narode… Budući da ste na svim nacionalnim televizijama uključujući i Hrvatsku televiziju mogli vidjeti izvještaje sa „proslave“ ustanka naroda Like iz Srba, dužne smo vam kao „izravne“ sudionice navedene proslave, reći istinu o svemu što se tamo događalo. Pretužno je bilo gledati naše novinare koji su izvještavali izravno sa proslave, pretužno je kako ti mladi ljudi ne razumiju meritum stvari i kako su sve podredili istini koju su kreirali akteri tog skupa. Ono što se tamo moglo vidjeti gore je od najgore noćne more, a još je bolnije shvatiti kako je šaka krvoločnih Jugoslavena toliko moćna, da može okupirati medijski prostor jedne slobodne i neovisne zemlje. Na svim prilaznim cestama prema Srbu policijske patrole, interventna policija, pod punom ratnom spremom, kao da očekuju pripadnike ISIL-a ili neku naoružanu silu koja će osvojiti Hrvatsku. Zaustavljeno je svako vozilo, autobus, policajci su imali zadaću zapriječiti ulazak svima koji misle drukčije od onih koji slave ustanak. Zamislite samo moć organizatora ustanka koji mogu mobilizirati tolike policijske snage. Dolazimo na punkt, na prvim sjedalima sjede naše žene starije životne dobi, (preuredile smo ih izgledaju kao prave partizanke), sakrile smo zastave, Policajac pogleda, vidi naše „Partizanke“, uljudno pita idemo li na prosvjed ili na proslavu, naše partizanke odgovaraju na proslavu, prošle smo. Dolazimo u središte Srba, dva sata prije početka proslave. Ulazimo u kafić znakovitog imena „World caffe“, pijemo kavu i promatramo. Razgovaramo na tečnoj ijekavici, promijenile smo svoja imena, Snežana, Radmila, Biljana, Slađana… Odjednom metež, dolazi Milorad Pupovac, narod razdragano skače, ljube mu ruke, nama se naklonio i mi njemu. Uputile smo se prema spomeniku, umiješale smo se među okupljene slavljenike i slušamo razgovore. Bijesni su na „onu paščad“ koju je milicija uspela da spreči da uđe u Srb. Redari nam dijele propagandne letke, uzimamo ih i zahvaljujemo. Na razglasu puštaju glazbu, Đorđe Balašević Idoli. Donose vijence, sve lente su ispisane na ćirilici, na svakom vijencu zvijezda petokraka, bacaju ih po podu, gaze preko njih, slikaju se sa partizanskim kapama. Počinje program, djeca koja su došla iz osnovne škole Bogota, recitiraju pesme, recital počinje: AKO TE NETKO PITA ZA PARTIJU I TITA – TI MU RECI – DA SMO MI BUDUĆI TITOVI BORCI- MOJ ĆE TATA DA PRONAĐE JOŠ BOLJI TOP SA KOJIM ĆE DA UDARA PO NEPRIJATELJU-MOJ ĆE TATA SEKIRICOM DA UDARA PO KRVNIKOVOJ GLAVI . (Možda je ove recitacije izabrala Hrvatska pravobraniteljica za djecu, jer nismo vidjeli da je reagirala na ovakvu zloupotrebu djece?!) Nakon toga ženski zbor peva PADAJ SILO I NEPRAVDO, potom pesmu za Španske borce i pesmu na ruskom jeziku. Iza njih dolazi mlada Ličanka u narodnoj nošnji i pjeva groktalicu Ličkim ustanicima. Polažu vence, došla je čak i srpska veleposlanica, dobila je lijepi aplauz. Predstavljaju govornike, prvi će da govori Stjepan Mesić, počeo naš Stipan onda počele i mi, on govori mi pjevamo. Razvile smo hrvatske zastave. Svi su se okrenuli prema nama, gledaju nas onim krvničkim očima, prišli bi, ali između nas i njih hrvatske zastave, kamere snimaju, a Mesić za govornicom urla, „kao što vidite još ima onih zarobljenika prošlih vremena, koji bi htjeli nas antifašiste ušutkati pjevajući ovu lijepu pjesmu”. Nitko nam se ne približava, mašu rukama, pokazuju srednji prst, mašu sa crvenim knjižicama, žene raskolačenih krvavih očiju psuju nam majke ustaške i prijete nećete više nikad doći, ali svi junaci mukom uzmaknuše, a pred njima samo 13 žena sa 13 hrvatskih barjaka. Spustile smo uz pratnju policije pjevajući, sjele u autobus i vratile se svojoj kući.
Sve ono što smo vidjele ispod ustaničkog spomenika nije tako bolno i jadno, koliko je teška spoznaja kakve to političare ima ova zemlja. Vas treba optužiti za ono što se događalo u Srbu, vi ste organizatori ovog skupa, i to zajedno i lijevi i desni!!! Lijevo- desna kremo Hrvatska, da samo znate kako je teško bilo penjati se prema tom sotonskom spomeniku, gaziti po vlatima trave koje raste iz krvi hrvatske, noge su nam same pronalazile put, jer u nama je bio toliki strah da ne stanemo na neku hrvatsku dušu, koja pod tom raspucanom zemljom traži pukotinu, vapi za pravdom. Zemlja je podrhtavala željela je da čujemo krikove nevinih koji su kroz njezine pore mučki bjesomučno ponavljali, mrtve ste nas izdali. Aristokracijo državna, ništa vi ne znate, vama se ova država dogodila, za vas je vrijednost samo ono što se može pretvoriti u novac. Ima li među vama samo jedan koji je jednu jedinu noć proveo s puškom u ruci na prilazu nekog našeg grada ili sela, ima li iti jedan koji je barem jedan sat bio izložen čeliku dušmana, ima li iti jedan koji vidio kako mu suborac umire pogođen samo jednim komadićem željeza, umire i izgovara zadnju riječ HRVATSKA, ma ima li ijedan koji je pretrpio samo trenutak straha, gazio kamen Velebitski, hodao čizmama rasušenim cik- cak kroz mine što su ih ovi isti što tu slave posijali po našoj zemlji? Nema, nema niti jednog, vama se država rodila slučajno, kao neželjeno čedo. Sramite se naših mrtvih kostiju, sramite se svakog branitelja, vi ste moralne nakaze i paraziti ovog društva. Niste u stanju zabraniti ovakve derneke šake pijanih i krvoločnih jugoslavena. Još gore, stalno nam govorite o budućnosti, o tome kako trebamo zaboraviti prošlost, pa nismo mi ubijali i bacali ljude u jame, nismo mi napali tu smrdljivu Jugoslaviju nego ona nas, pa da trebamo zaboraviti. Zar smo ginuli da nas ovako ponižavaju kosturi nepostojeće države. Kako uopće imate obraza govoriti o izborima i slaganju lista na kojima bi mi trebali zaokruživati vaša imena. Nemate trunke dostojanstva, niste dostojni ovog naroda. Gadljivi ste jednako kao i one nakaze ispod spomenika. Zabranili ste prosvjed protiv USTANKA, zabranili Hrvatu da slobodno gazi po svojoj zemlji, a ako ste tako hrabri zabranite proslavu ustanka! Vi ste skrabanti, kmetovi, sluge tajkunolopovi, izdajice, vi ste ništa, vi ste jednostavno prazan skup. Niste nas smjeli ovako povrijediti, učinili ste to iz vaše oholosti i bahatosti, a moguće i iz neznanja. Država, kao i zemlja nikad nije dobivala svoju hranu s visova nego uvijek iz dolina, iz mnoštva, iz prosječne društvene visine, a ne s vrhova društva. A vi ste presjekli venski put sa narodom, a to uvijek znači samo jedno…, kraj u mukama. Ne morate vi nas žive gledati, ali svaka je sudbina dramatična i tragična ako se ide do njenog dna. Ono što nećete moći izbjeći biti će susret sa Hrvatskim gralovima, sa generacijama Hrvata koji davali svoje živote samo za ime Hrvatsko, sa onima koji su se davali za samo metar hrvatske zemlje, sa onim ljudinama što dali su vam u ruke svetu zemlju, predali vam je čistu i nevinu, bila je samo uprljana znojem i krvlju. Njima će te morati gledati u oči hrvatske, pred njima ćete ničice padati, za svakog od vas taj dan dolazi. Ali vi ne vjerujete, nema dva svijeta, nitko ga nije vidio. Blago onima što vjeruju, jer niti jedan od vas sigurno nije mogao osjetiti, dodirnuti, oćutiti ljubav, ali i sad kad čitate ove redove već vjerujete da ona postoji. Dan dolazi, za svakog od vas, samo ćete proći ovom zemljom, iza vas će ostati vaše kuće, stanovi, vile, vikendice , jahte, brodovi, žderanja, pijanke, vaše kurve koje ste plaćali našim novcima, to će biti vaš trag. Vi ste Hrvatska sramota, svi redom, da nije tako netko bi jednom izašao iz neke stranke i pokajao se pred narodom i pred Bogom. Iza nas će ostati sjeme, to plodno sjeme, koje je posijao Hrvatski branitelj OTAC DOMOVINE, iz njega će nicati novi gralovi Hrvatski, sol zemlje ove, oni koji će biti jači od nas, i oni će vas prelomiti, biti ćete samo vidljivu u stihu Matoša, znate ono o HULJAMA. A mi ćemo se boriti, pa makar zastavom i pjesmom, jer mi vas se ne bojimo, mi smo se vas odrekle, nama niste potrebni, pa ako treba živjeti ćemo po poruci koju je na Zemuničkoj gradini ispisao jedan vojnik slavne Zadarske 112. brigade: Jesti ću zemlju, piti ću kiše, jednom branitelju i ne treba više.”
27.07.2016. Članice Udruge „Žene u Domovinskom ratu-Zadar JESTI ĆU ZEMLJU, PITI CU KIŠU, JEDNOM BRANITELJU I NE TREBA VIŠE.. AL ĆU ZIVJETI U MOJOJ HRVATSKOJ SLOBODNOJ
