Povodom Dana obrane grada Zadra u Kneževoj palači održat će se izložba „Ranjeni grad“ u organizaciji Narodnog muzeja Zadar. Otvorenje je najavljeno za četvrtak, 5. listopada u 18.30 sati. Bit će izložene fotografije ratnog stradanja Zadra u Domovinskom ratu koje su snimili zadarski fotografi.
Bojnik Ivica Matešić Jeremija napravio je osvrt tim povodom, te ga objavljujemo u cijelosti.
“Zadar je tih dana razgovarao topovima. Topovima koji naslutili su da je produljenje života, ljudskog života, zapravo produljenje muka i agonije Grada. Množenje onoga neograničenog broja smrti. Na Dračevcu. Na magistrali. Na Sokinom brigu, Crnome, Musapstanu, Čubrijanu, Karauli, Bilom Brigu, Bokanjcu, Mazijama – svugdje gdje tijela su ljudska čelik zaustavljala. Gdje tenkovi su stali. Ne znam je li itko tada povjerovao da je Grad besmrtan?! Da u njemu žive Besmrtnici. Kasniji događaji potvrdili su ovu tvrdnju. Voda se probija s izvora, starih bunara, cisterni, vrulja u kantama do kuće. Kap po kap. Kruh je od mjesta pečenja zalazio kroz puste ulice po stanovima, ujutro rano, rovovima. Agregati su zujali poput muha. Kao i avioni. Topovnjače su bljuvale svoj izmet po kanalu gradskom. A more se uporno poput grada, bunilo. Hitne su pomoći jurile kroz zemlju gelera, metaka, između vojarni. Svijeće su osvjetljavale izbe, a plamen eksplozija ulice. Liječnici su rezali meso poput mesara, u istim uvjetima. Čovjek je pretrčavao ulicu između dva raketiranja. Išao na posao. Djeca su, djeca su do tih dana, do tog – prvog, drugog, trećeg četvrtog, petog listopada, išla u školu, igrala se na igralištima rugajući se zvukovima granata, a onda su nestala. Nestala s ulica. A fotografi su zadarske rane grada kamerom dirali u kamen vječnog grada bilježili. Nitko nije mogao zamisliti da to neljudsko mjesto na kojem su čudovišta iživljavala svoje porive i svu svoju zloću, krije u sebi vječni Grad. Ta vojska u trapericama, u tenisicama i lovačkim puškama uporno je ustrajala jer svaki je izmak, svaki je uzmak, svaki novi položaj bio ravan smrti. Da to spriječe, ljudi su danima ležali u blatu, u vodi, postupali po savjesti kao da im oni drugi tamo ne rade o glavi.
Prebacivali su se naprijed, prema ždrijebima cijevi. Izgubili su se u imenima bitaka, operacija, u olujama. Zadobivali su rane. Dani su im izgledali pregolemi, nikad prolazni, a noći još duže, samo su im snovi bili kratki, samo san nije dolazio na oči. U svanućima, daljina bi se načičkala ciljevima. Velikim, malim, svim kalibrima. Netrzajući tenkovi T12, veberi, minobacači 60, 80, 120. Prage, brovinzi, šarci, papovke, tanđere, šmajseri, tompsoni, mine, trice, jedinice, promovke, protutenkovske žice, majutke, rpg-i, ose, zolje, prijeteća ružna smrtna bratija svanula bi na prilazu gradu. Kad bi napokon zašutjeli, kad bi napokon ostali bez glasa, umukli kad bi, na kratko, u kratkim primirjima kad bi napokon, napokon utihnula rika čelika, ljudi bi se iskobeljavali iz tih svojih rupa, puzali suhih usta. Iz tih svojih mora, ne većih od kakva groba. Izdubljenih u strmoj padini brjegova. Stjenke tih rubova bile su vlažne od sokova čeljadi i zemlje, više uglačanih ležanjem nego ljudskom rukom. Usukani, iscijeđeni, smrtni. Stotine nejednakih plitkih otvora i ona crta starih bunkera pod zadnjim ili prvim zrakama sunca vukla se dolinama i brjegovima zadarskim. A pred njome ona plazeća siva bradata čeljad sotonskih namjera.
Tko je tada mogao vjerovati, tko je tada mogao znati da je dolje, na obali, u podnožju rovova?! Da se kroz ruševine i paljevine, ubijanja i krvarenja, nečujno i sporo, kroz pepeo prema nebu u ljepoti kamenog odsjaja na suncu probijao Grad Besmrtnika. Vječiti grad Zadar. Jer, bogovi koji su ga podigli tih dana godine Gospodnje devedeset prve bijahu umrli. Ali, ti ljudi koji su ga branili ne htjedoše sebi priznati smrt. Bili su ludi i lucidni u istom trenu. Dovoljno glupi da bi bili na tim mjestima. Ili dobri, ali, mu na isto dođe. U tim jamama, pod tim vatrama. Ali i dovoljno mudri, bezglavo zaljubljeni da bi opstali. „Mi smo Grad Besmrtnika“, govorili su. Izricali su to, ne bez ponosa, bez grizodušja, bez intelektualne jeze, bez straha. Ovaj Grad obranili su Besmrtnici, besmrtnici besmrtnih ulica kamenih. Kalelarge. Grad ovaj, njegovo puko postojanje, njegova budućnost i trajanje stoji u vezi s njima, s mulcima njegovim. Gardom hrvatskom. Dokad bude postojao, Zadru nitko na svijetu neće moći poreći hrabrost i sreću tih besmrtnika. Priča ovdje iznesena odveć je nestvarna, međutim ipak se zbila. Istina je, dogodila se. 
U Hrvatskoj, pa ni u Zadru, još ne proučavaju ovaj fenomen. Štoviše žele ga zatomiti. Nije ni čudo. Nestankom slika onih zadarskih brjegova s kraja prošlog stoljeća nestaju i uspomene, ostaju samo riječi. Riječi koji su simboli sudbine Grada. Božji milodar za generaciju Besmrtnika. Dvadeset i šest je godina prošlo od tih događaja, dvadeset i šest godina poput Odiseja lutamo za istinom. Uskoro ćemo biti Nitko. Prah. Ali, srećom, imamo riječ. A, ona je besmrtna traje kao i Grad besmrtnika. Zadar.
U povodu 26. godišnjice obrane Grada. U spomen na sve branitelje poginule u obrani Njegovoj koji zaslužuju da im imena uklešemo na fasadi one Kapele branitelja na rivi našoj što ures je Sveučilišta prvog u Hrvata. Za vječni spomen na Besmrtne ljude, na Grad Besmrtnika. Zadar.
Pjesma, ta priča nije o dobu kad tek
Oružje mrko se slavi
O ljudima, o ljubavi prema zemlji i boju
Ona tek stihove pravi”
Ivica Matešić Jeremija
