Uvod u manifestaciju Gastro stol 2016. bilo je gostovanje vrhunskog gastronomskog stručnjaka i nagrađivanog hrvatskog književnika prof. Veljka Barbieria u Gradskoj knjižnici Biograd. Publika ga naviše pamti po emisijama Hrvatske televizije „Jelovnici izgubljenog vremena“, gdje je svaki tjedan vodio svoj serijal o povijesti hrane kao povijesti civilizacije. „Kuharski kanconijeri“, „Ja Dioklo Jupitrov sin“, „Vrijeme je za gozbu“, „ Jela starih Barda“, „Trojanski konj“, „Novčić Gordiana Pia“, „Roman starog grada“, „Rat za peti okus“, „Epitaf carskog gurmana“, „Eliksir istine“…na stolu se u maloj prostoriji knjižnice, uz cvjetni aranžman, nalazio i nepregledni niz njegovih knjiga. 
S namjerom pobliže ga upoznati kao književnika probrana publika još bolje ga je ovdje doživjela kao čovjeka, vještog pripovjedača, dobrog poznavatelja povijesti i hrvatskih aktualnosti. Autor brojnih književnih djela u kojima obrađuje europsku i sredozemnu baštinu, posebice Dalmacije, i njezinu sposobnost nasljeđivanja, prepletenu s nepromjenjivošću ljudske sudbine na cikličkim raskrižjima epoha i vremena, u Biogradu je govorio:
„Ja se nadam da smo još uvijek zreli pojedinci, koji su sposobni promisliti o svojoj sudbini, a trudili smo se jako da uđemo u onaj svijet kojem uvijek pripadamo, a to je sjeverozapadna civilizacija, od samih početaka do danas, uz sve natruhe koji su na ovim prostorima i bili, da to je naše bogatstvo. Nemojte nikada zaboraviti da stoljeća npr. Mletačke republike na ovim prostorima nije uvijek ostavljalo samo nešto loše. Nije se uvijek uzimalo, nego se i vraćalo. U panonskim prostorima sasvim sigurno je utjecaj ugarski, austro-ugarski, da ne kažemo čak franački, od samog početka stvaranja države. Isto tako su nama davali, koliko su nam otimali. Otomansko carstvo je ostavilo neke pozitivne šumove u tom amalgamu kulture. Prema tome, ako ćemo govoriti jezikom namirnica, onda moram reći da sasvim sigurno i u kulturnoj raznolikosti naše gastronomije, u kulturnoj i povijesnoj raznolikosti Hrvatske i svih njenih prostora, se može iščitati naš potpuni identitet ali i entitet. Hrvatski narod je danas sazdan od mnogostrukih silnica, pa bez obzira kako mi nazivali junake koji se pojavljuju u mojim zadnjim romanima, oni pripadaju nečemu što je izraslo na pravim kulturnim stečevinama. Hrana je tu samo poruka i na tome inzistiram, poglavito u „Kanconijeru“, da je hrana dio naše baštine. Pogledajte samo što se samo u ostatku relikvijara iz Biograda može iščitati kao stolnoj prijestolnici hrvatskih i manjinskih vladara…“.
Govorio je o tome kako se čitanjem povijesnih utjecaja može pročitati ne samo zdrava namirnica, već i način pripreme, a kroz način pripreme i recept – kako je stvarana književnost na ovim prostorima.
„Recept je jedan od najkraćih i najljepših povijesnih formi. I onaj koji ga zna iščitati, njemu ne treba čak ni količina. To je alkemija povijesti sazdana u svakom od nas. Povijest je jedna velika namirnica, jer svi smo djeca svoga tla i o tome govore moji romani.“
Kao pisac Barbieri od 1980-ih godina do danas surađuje u mnogim hrvatskim i talijanskim, a u posljednje vrijeme i slovenskim tjednicima i časopisima, a od njegovih kolumni u tjedniku Nacionalu i Večernjem listu nastali su „Kuharski kanconijeri“, bestseler hrvatske gastronomske literature u četiri knjige, objavljen u pet izdanja, na nekoliko jezika. 
Njegova zbirka pripovjedaka „134 male priče o hrani“ na sajmu knjiga u Barceloni 2003. nominirana je za najbolju knjigu te proglašena pobjednikom u konkurenciji književnosti o hrani, dok su 2005. u Grythyttanu u Švedskoj njegovi „Kuharski kanconijeri“ između 5000 naslova podijelili prvu nagradu, Gourman World Cookbook Awards u kategoriji Best Mediterranean Cookbook!
„Romani su Vam prevedeni na nekoliko svjetskih jezika, a pripovjetke zastupljene u domaćim i stranim antologijama proze. Svojim ste prozama i pjesmama s nekoliko slikara i grafičara sudjelovali u stvaranju više grafičkih mapa. Dobitnik ste nekoliko značajnijih književnih nagrada, a 2006. a Vaš je roman „Dioklecijan“ nagrađen „Nagradom Matice hrvatske za najbolju knjigu godine“. Najpoznatiji roman „Epitaf carskog gurmana“, kojem su „Rat za peti okus“ i „Eliksir istine“ svojevrsni nastavci, objavljen je na nekoliko svjetskih jezika u visokim nakladama, a isti je roman u biblioteci Večernjeg lista među deset najznačajnijih romana hrvatske književnosti XX. stoljeća, tiskan u tiraži od 200 000 primjeraka, što je rekord jednog izdanja proznog djela u povijesti hrvatske književnosti…“, nabrajala je Jelka Sipina, ravnateljica knjižnice.
„Imam satisfakciju, osim neke materijalne, što kao hrvatski pisac kroz prijevode postaneš dio neke europske literature i tako te doživljavaju. No međutim, moram priznati da nisu uvijek ti kriteriji u potpunosti oznaka kvalitete. Postoje mnoge knjige u našoj književnosti koje su možda neprevedive i možda nisu toliko u dijalogu sa stranim sredinama. Ja sam komparativno vezan uz svoj narod u europskom kontekstu i imam u sebi to hrvatsko-europsko iskustvo. Netko je možda više orijentiran na samu srž onoga što se zove naša baština, pa ne nalazi toliko recepcije vani.“, uzvratio je Barbieri.
Bilo je ovdje govora o svim njegovim književnim djelima, naročito posljednjem pod nazivom „Eliksir istine“. „Eliksir istine“ završni je dio trilogije kojem su prethodili „Epitaf carskog gurmana“ i „Rat za peti okus“. Služeći se hranom kako bi progovorio o anomalijama i perverzijama društva u kojem živimo, Barbieri ispisuje scenarij u kojem pojmovi užitka i kontrole pojedinca dobivaju sasvim novo značenje.
„Moj posljednji roman je jako kritičan, jer govori o tome koliko smo mi sami učinili za svoju slobodu i koliko marimo za to da ta slobodna ne bude površna, to je danas jedno otvoreno pitanje.“, kazao je Barbieri koji za sebe tvrdi da nije ni lijevi, ni desni i da ga ne zanima nikakva ideologija, već individualna borba te će zauvijek ostati individualac, što je posebno istaknuo, kao i činjenicu da je bio hrvatski branitelj.
„Kad danas gledam, moram reći nešto i o ovome što se događa oko nas, bez obzira jesu li to demonstracije zbog kurikularne reforme, ta bremenitost svih politika koji nas muče već desetljećima nakon oslobođenja. Gdje je to moje pravo da ja nekoga sudim i da mu oduzimam pravo da sudi mene? Ovaj roman dolazi do pesimističnog završetka, pesimistične spoznaje o tome da otkrivajući tajnu drugih zapravo otkrivaš tajne o samome sebi, koje su ponekad i pogubne.“, kazao je. 
Govoreći o svom novom romanu, objasnio je to na danas aktualnom pitanju kurikularne reforme:
„Otvara se jedan novi prostor, nešto s čime ćemo se mi morati sukobiti u svijetu u kojem živimo. Ako želimo slobodno misliti, to ne znači da možemo bez kriterija izražavati svoje odnose prema stvarima. Nisam slučajno uzeo kurikularnu reformu kao primjer, gdje se kroz jedan ogroman niz ispitanika htjelo napraviti nešto što je demagoški, u najboljoj namjeri. U najboljoj namjeri, naravno da treba doći do reforme školstva. Ali odbijanjem bilo kakvog stručnog suda o tome gdje se pogriješilo, a ima tu grešaka u povijesti, nacionalnoj povijesti, ima tu grešaka u književnosti, ima tu grešaka u elementarnim znanostima, od kemije, biologije itd. Zbog čega, ako je taj napor bio tako velik, ne bi bilo toga da se kaže neko mišljenje. Nitko ništa neće forsirati, pretjerivati da se napravi nešto drugo. Autizam koji se pojavljuje u „Eliksiru istine“, analizirajući kroz jedan veliki, zapravo zbirni sud onih koji misle da bi reforma trebala izgledati upravo tako, pa 2 i 2 nisu 4, bez nekog drugog. Ali bar pusti nekog drugog da kaže svoje mišljenje. Tako i ovaj moj junak u romanu ne dopušta nikome, već to čini tek na kraju knjige, kad je shvatio da istovremeno ne dopuštajući nikome da izrazi svoje mišljenje, tako nije dopustio ni samome sebi. Sve se to zrcali u sadašnjosti, kao što se zrcali i u nekim imaginarnim vremenima, utopijama, distopijama, antitopijama, kako hoćete. Ali zapravo, svi koji ovdje sjedimo, moramo dublje promisliti najprije o samome sebi, pa onda promisliti i o nečemu što se tako ambiciozno naziva budućnost naše djece!“
Gordana Šarić
