Splitski pisac i novinar Ante Tomić napravio je intervju za Jutarnji list s pravoslavnim episkopom eparhije dalmatinske Nikodimom Kosovićem, a intervju je objavljen tri dana nakon što je obilježena 28. obljetnica smrti Franka Lisice, mladog hrvatskog redarstvenika, koji je poginuo u 23. godini života, u napadu pobunjenih Srba 2. svibnja 1991. godine.
Obljetnica smrti obilježena je dostojanstveno, organiziran je mimohod iz Bibinja do mjesta pogibije na brdu Štrkovača kod Polače, položeni su vijenci i tamo i na grobu u Bibinjama, a služena je i sveta misa zadušnica.
Mnogi Bibinjci i Zadrani s tugom su se prisjetili tih dana prije 28 godina, kada su počele padati prve žrtve, i kada je postalo jasno da se Hrvatima sprema nešto loše.
Bibinjci su se s tugom, ali i ponosom sjetili i Kristalne noći.
Podsjetimo, nakon vijesti o tome da je ubijen Franko Lisica, njegovi sumještani spontano su se organizirali i u koloni koja je brojila više od tisuću članova došli u grad.
Tamo im se pridružio i dio Zadrana, te su ispunjeni gnjevom i tugom zbog smrti mladog sumještanina, ne razmišljajući u koliki rizik se upuštaju, hrabro paradirali pored vojarne u kojoj je bila naoružana vojska koja je jedva čekala zapovjed da zapucaju. Mnogi koji su bili svjedoci ovog prosvjeda kažu kako tako veličanstven prosvjed nije nikad, ni prije ni kasnije, viđen na ovim prostorima.
Pri tome su razbijeni i izlozi nekih lokala čiji vlasnici su bili Srbi zbog čega je prosvjed nazvan Kristalna noć.
Intervju koji je objavio Ante Tomić, uzrujao je sve one koji su ga pročitali, i to ne zbog riječi njegova sugovornika, pravoslavnog episkopa Nikodima. On je, prisjećajući se tih dana, koje je doživio kao 10-godišnji dječak, koji je odrastao na Poluotoku, govorio oprezno, pažljivo da se njegove riječi ne bi protumačile kao provokacija, no s druge strane, Tomić je u uvodnom dijelu, svojim riječima, na najružniji mogući način izvrijeđao sudionike Kristalne noći, kao i sami događaj.
Evo što je napisao:
“Premda je prošlo dvadeset osam godina, jasno se sjećam kad je zapravo prestalo vrijediti sve što sam dotad znao o ljudskoj prirodi. Pripijen sam stajao uza zid kod Studentskog kluba u Zadru, gledajući kako se izbezumljena rulja valja ulicama, razbija izloge i pomamno grabi konzerve, cigarete, cipele, košulje, posteljinu, zavjese, pegle, stolice, lustere, čak i, za ne vjerovati, knjige. Ljudi su trčali opijeni od radosti noseći u naručjima tanjure, lonce, haljine, televizore, telefone, zimske salame, ukiseljenu ciklu, vinjake, bombonijere, gramofonske ploče i tepihe. Do sljedećeg jutra opljačkano je više od devedeset srpskih dućana i kafića.
Dvjestotinjak metara od mene, u tadašnjoj Ulici Nikole Tesle, danas Stomorici, toga je toplog svibanjskog popodneva devedeset prve jedan srpski mališan virio kroz prozor, iako ga je majka upozoravala da je opasno i da se odmakne. Nisam tada znao za njega, ali da ste me upitali što je kasnije bilo od jednoga koji je već sa deset godina neposredno svjedočio nacionalističkom divljanju kakva je bila notorna zadarska Kristalna noć, rekao bih vam da taj nije imao osobite šanse postati razumna osoba.”
Cijeli intervju možete pročitati ovdje: Jutarnji list