Mnoge Zadranke i Zadranke koji su sudjelovali u humanitarnoj akciji koja je lani bila organizirana za dječaka Josipa Grdovića rastužila je vijest o njegovoj smrti.
Iako je bio u vrlo teškom zdravstvenom stanju, roditelji su se s puno ljubavi i požrtvovnosti brinuli o njemu, a o tome kao i njegovom liječenju pisao je Zadarski list.
Ivica i Jagoda Grdović o sinu su u kući skrbili od njegova rođenja pa do 15. godine, no tada mu se zdravstveno stanje bitno pogoršalo i više to nisu bili u mogućnosti. Bio je podvrgnut nizu operativnih zahvata nakon čega je trebao u adekvatnu ustanovu, ali se pokazalo da takve u Hrvatskoj nema. Bolnica u Gornjoj Bistri u koju je jučer premješten nije imala za njega adekvatnu, izoliranu prostoriju, a u druge kao kronični bolesnik nije pripadao.
Josip je bio liječen i operiran u zagrebačkoj Klaićevoj bolnici, no tamo nije mogao ostati pa je premješten u riječki Hospicij. Kako se one najgore slutnje nisu obistinile u roku do tri mjeseca koliko je u toj ustanovi predviđen boravak terminalnih pacijenata, morao je i tu ustanovu napustiti. Kao privremeno rješenje bio mu je osiguran smještaj u zadarskoj bolnici, no boravak se odužio jer trajno rješenje nije nađeno.
Roditelji su činili sve što je u njihovoj moći, no naišli su na za njih nepremostive prepreke.
– To je naše dijete, ali mi nismo više bili u mogućnosti brinuti o njemu 24 sata na dan. Svesni smo njegovih dijagnoza, ali kao i svaki roditelj želimo da ostatak života, bilo to pet dana, pet mjeseci ili godinama, proživi na dostojanstven način, kao ljudsko biće. Nije to psić kojeg vlasnici zbog godišnjeg odmora izbace na ulicu, boreći se s emocijama kazao je otac za dva mjeseca punoljetnog Josipa, koji je rođen zdrav u zadarskoj bolnici, s APGAR-om deset. No svega par sati nakon poroda dobio je sepsu, a onda su mu dijagnosticirane celebralna paraliza i psihomotorna retardacija. Nikada nije progovorio, ne čuje i ne komunicira, no pobijedio je još jednu sepsu prije svega nekoliko mjeseci. Ponovno je liječen u Klaićevoj, a nakon što mu se zdravstveno stanje poboljšalo, vraćan je u Zadar. Upravo taj dugi put roditeljima je utjerivao strah u kosti od najgorega, pa im je bila neprihvatljiva opcija koja se spominjala kao moguća o premještaju u Knin.
– Zahvalni smo osoblju zadarske bolnice što su ga primili i što su kroz ove tri godine u nekoliko navrata po nekoliko mjeseci brinuli o njemu. Zahvalni smo i Hospiciju u Rijeci, liječnicima u Klaićevoj bolnici, liječnicima JIL-a, Gastroenteorologije, liječnicima iz Klaićeve – dr. Jadrešinu, a posebno dr. Mesiću i dr. Bahtijareviću kao najzaslužnijima što je Joso još među nama. Također, zahvalni smo i novinarima Provjerenog Nove TV i Zadarskog lista, našim radnim kolegama u zadarskoj Marasci i direktoru Stipi Bevandi, kako na razumijevanju, a tako i na financijskoj pomoći. Hvala dugujemo i Općini Poličnik, Centru za socijalnu skrb Zadar, ministru Kujundžiću i brojnim dragim ljudima koji su imali razumijevanja za naše probleme i bili uz nas. Neka nam ne zamjere oni koje nismo spomenuli i neka nam ne zamjere što smo kao roditelji bili uporni, možda i naporni, tvrdoglavi i zahtjevni kroz ove posljednje tri godine. Za svoje dijete ja bih sve ovo napravio ponovno da treba, poručio je ovaj požrtvovani otac koji za Josipova boravka u Rijeci i Zagrebu nije propustio ni jedan vikend a da ga ne posjeti.
Josip je posljednje mjesece proveo u Gornjoj Bistri.