Predsjednik Gradskog vijeća Grada Zadra, Marko Vučetić, proanalizirao je reakcije građana na njegove izjave o tome da se cijepio i da su prosvjednici građanski nepismeni u svojoj kolumni za Autograf.hr.
U nastavku prenosimo njen dio.
“Zanimljivo je promatrati kako nam se, ako na društvenim mrežama jasno iznesemo stav o pandemiji, smanjuje broj prijatelja i povećava broj komentara u kojima se naglašava razočaranost s nama, jer smo, sve do tog stava, bili vrijedni njihovog prijateljstva, a sada smo, iznošenjem vlastitog stava, postali bezvrijedni.
Kada nečiji stav o nečemu postane poziv da se napravi kozmički i antropološki rez koji nepremostivo odvaja svjetove i razine ljudskosti, zasigurno nije riječ ni o čemu prijateljskom, jer je i prijateljstvo izraz ljubavi i želje da netko postoji u sebi, za nas, ali i za sve druge.
Tko nije u stanju razumjeti drugoga, tko nije u stanju prihvatiti slobodu drugog bića, taj nije sposoban za ljubav i prijateljstvo. Ljubav nije slaganje s drugim, nego prihvaćanje drugoga u njegovoj različitosti.
Kada nadbiskup Uzinić kaže kako će radije umrijeti od nuspojava cjepiva nego živjeti sa spoznajom da je nekome drugome prenio bolest, onda, makar na jezičnoj razini, ovdje, upravo u ovoj rečenici, odzvanja ista ona ljubav savršenog bića koje stvara svijet – i to iz ljubavi.
Cijepljenje je, s kršćanske pozicije, čin ljubavi i brige za druge, koji su naša braća i sestre, neovisno o tome jesu li, kako to kaže redovnik prosvjedničke objave, narkomani ili alkoholičari, da ti drugi zbog nas ne obole. Sve ostalo su tlapnje o kršćanstvu, prijateljstvu i ljubavi.
Razumijem da mnogi ljudi nisu u stanju svladati vlastiti strah i da djeluju kao istovremeni zarobljenici i glasnogovornici vlastitog straha.
Potpuno mi je jasno da ovo nije vrijeme za objašnjavanje, upravo zato ću, zbog toga što nije vrijeme za to a trebalo bi biti, objasniti kako, iz perspektive filozofije egzistencije, djeluje mehanizam straha.
Strah ima svoju granicu, a kada se ta granica probije na neautentični način, ne nastaje ništa pozitivno, nego očaj i gnjev. Autentični način svladavanja straha je razvijanje pozitivne, uključive stvarnosti koja ne počiva na neprijateljstvu. Sve dok se bojimo, usmjereni smo prema neprijatelju i zbog straha ne vidimo da smo više neprijateljevi nego što smo svoji.
Naša država je nastala kao država u kojoj se bojimo jer smo nezaštićeni. Više puta sam rekao, i opet ću ponoviti, mnogi u ovoj zemlji ili, drugačije rečeno, svi oni koji žive u strahu, podsvjesnom i svjesnom strahu, u stanju su građanske nepismenosti.
Pravi građani se države ne boje iz jednostavnog razloga što država nastaje kako bismo se oslobodili strahova i zaštitili od onih koji nas ugrožavaju. Ako nam država nije takva, napravimo je takvom, ali takvom je ne možemo napraviti sve dok robujemo strahovima i tražimo neprijatelje.
Prirodno stanje ili stanje bez države, prema mišljenju najpoznatijeg mislitelja prirodnog stanja, Thomasa Hobbesa, stanje je ugroze i straha da će nas netko drugi ubiti ili nam oteti ono što imamo.
Budući da je stanje straha i ugroze za čovjeka neodrživo stanje, ljudi sklapaju društveni ugovor i stvaraju državu koja ih štiti. Cijena te zaštite je da čovjek više nije onoliko slobodan koliko je to bio u prirodnom stanju, ali je na tu suspenziju individualne ili osobne slobode pristao zato što mu daje više zaštite i sigurnosti nego što mu oduzima.
Život u zajednici, život u društvu i u državi nužno počiva na ograničenju nekih naših sloboda. Biti autonoman i slobodan u prirodnom stanju i biti autonoman i slobodan u državi, nisu iste kategorije.
Autonomija i sloboda prirodnog stanja suočava se sa strahom da će nas netko drugi ugroziti i usmrtiti. Tu nije riječ o autonomiji i slobodi, tu je riječ o strahu.
Osobna autonomija i osobna sloboda, kada se radi o državi – naravno, kada država funkcionira i svrhovito djeluje – razvija se s povjerenjem u državu da će nas ona zaštititi ako nas netko ili nešto ugrozi. E, upravo je ovdje nevolja.
Kada je riječ o nezreloj demokraciji i nezgotovljenim institucijama u hrvatskoj državi, mi nemamo iskustvo da nas država štiti. Nas, kao građane, država ne štiti i nikada nas nije štitila. Mi smo živjeli i živimo životom razapetosti strahovima iz prirodnog stanja i želje da nas država zaštiti.
Umjesto potrage za neprijateljima, cijepimo se, osvijestimo strahove, odbacimo dualističke koncepte, građanski se opismenimo, nadvladajmo, bez očaja i gnjeva, strahove i napokon stvorimo državu.
