U posljednje vrijeme sve je popularnija Facebook grupa „Tomislav Ivčić – sjećanje na legendu“ koja broji nekoliko tisuća članova. Nju je osnovao Zadranin Zvonko Mijić, veliki štovatelj prerano preminulog glazbenika i, naravno, istinski ljubitelj njegovih pjesama.
Objave u grupi su pozitivne, izmjenjuju se najljepše Ivčićeve pjesme, ponekad ga se članovi prisjete uz poneku staru fotografiju, isječak iz novina ili intervju.
Sve je vrlo dostojanstveno, nenametljivo i prigodno. S obzirom da se u Zadru, složit će se mnogi, ne pridaje prevelika pažnja uspomeni na Tomislava Ivčića, pa su tako neke obljetnice prošle nezamijećeno, zaboravljeno od svih, smatrali smo da ovakva jedna inicijativa zaslužuje medijsku pažnju. O svom angažmanu u očuvanju sjećanja na legendarnog zadarskog pjevača, Zvonko Mijić je više kazao u intervjuu za naš portal.
*Kako je došlo do toga da osnujete grupu sjećanja na Tomislava Ivčića?
– Grupa je osnovana 2013. god. upravo kada se navršavalo 20 godina od tragične pogibije našeg Tomislava Ivčića. Htio sam na taj način “obilježiiti” tu godišnjicu i najbolje rješenje sam vidio u osnivanju grupe. Kasnije sam vidio da na Internetu ima još jedna grupa koja čuva sjećanja na našeg legendarnog Bracu.
Osobno bi volio da ih ima još, jer svako spominanje njegovog imena mislim da je opravdano. Naš Tomislav Ivčić zaslužuje puno toga više. Napomenuo bih da u našoj grupi objavljujemo i objave, bilo da se radi o tekstualnim člancima, fotografijama ili pjesmama i za Vedrana Ivčića, zadarskog Berekina, te video uratke pjesama koje izvodi “Duo Pegla”, za kojeg znamo da su ga činili Tomislav i Mladen Grdović.
*Je li vam teško doći do njegovih starih fotografija, članaka, intervjua?
– U samom početku osnivanja grupe, kontaktirao sam gđu Slavicu Ivčić i zapravo sam je tom prigodom upoznao s osnivanjem svoje grupe. Pohvalno se izrazila, rekla je da joj je to jako drago da se ljudi Tomislava sjećaju.
Dala mi je tada svu svoju podršku i to mi je tada bilo jako važno. U razgovoru smo se dotaknuli i do naše međusobne suradnje kako bi mi ustupila određene fotografije koje bih mogao objaviti. Ali, do realizacije nije nikad došlo.
Drugi put, kad sam je nazvao, opet mi je obećala isto, i opet ništa … U jednom trenutku, u grupu nam je pristupio i Tomsislavov sin, Ivan, ali nakon šro sam u jednoj objavi naveo njegovo ime i izrazio svoje zadovoljstvo što nam se pridružio, on je već sutradan napustio grupu.
Pretpostavljam da nije htio takav publicitet i jako mi je žao radi toga. Znam da se svim članovima obitelji Ivčić, na spomen njihovog supruga i oca, doslovno zaledi onaj osjećaj tuge u srcu i riječ doslovce zastane u grlu…
Volio bih da su Tomislavova djeca članovi grupe. Do fotografija dolazim na zaista sve moguće načine. Pretraživao sam Internet i nalazio članke o njemu, o njegovom životu, poimanju bavljenja glazbom, i slično. S druge strane, određene fotografije dobivam i od prijatelja i članova naše grupe.
Zanimljivo je da neki od njih na taj način dadu svoj doprinos radu grupe, ali iz nekih svojih razloga ne žele biti njezini članovi. Tražim i dalje jer se uvijek nadam da ću svakim novim danom otkriti nešto novo.
Na sve moguće načine pokušavam doći do Tomislavovog zadnje danog intervjua kojeg je dao listu “Globus”, samo tri tjedna prije tragične pogibije.
*Smatrate li da bi Zadrani trebali malo aktivnije čuvati uspomenu na pokojnog Ivčića budući da su mnoge obljetnice njegove smrti prošle gotovo neopaženo?
– Tomislav Ivčić svojim glazbenim opusom zadarskog i hrvatskog glazbenika, svojom karizmom i što je najvažnije, svojim velikim doprinosom ukupno gledajući u svijetu glazbe, i te kako je zaslužio puno više čuvanja uspomene na njega.
Samo u Zadru postoji ulica koja nosi njegovo ime, i od nedavno, u Zagrebu je jednom parku u Dubravi dato njegovo ime. Nedovoljno u svakom slučaju. U jednom tekstu na kojeg sam naišao i kojeg objavio u grupi, poznati zadarski pjevači kao što su Đani Maršan, Bepo Matešić, Duško Lokin, Mladen Grdović i drugi, istaknuli su jednu zajedničku misao, a ona se odnosi na to da se Zadar nije odužio svome Tomislavu na način na koji je trebao. Sami koncerti sjećanja posebna su priča za sebe.
Prvi, kojim se obilježila 10. godišnjica njegove smrti i koji je održan i zadarskoj dvorani Jazine, rezultat je zaladanja i truda Tomislavovog brata, Vedrana Ivčića. Na koncertu su nastupili mnogi poznati hrvatski pjevači, a Davor pekota je gđi Slavici Ivčić, u znak sjećanja poklonio stiliziranu skulpturu “Kalelarga”. Najljepša je završna scena kada su svi izvođači koji su nastupili na koncertu zapjevali “Kalelargu”. Druga dva koncerta sjećanja, održana su 2013. god.
Jedan je organizirao Krešimir Perović kao “tribute sjećanje” u zadarskom Arsenalu, a drugi je bio svega nekoliko dana kasnije u zgradi zadarskog kazališta na kojemu je izvođače pratila Gradska glazba Zadar. N
a koncertu su bili nazočni Kristina i Ivan Ivčić. S tim u svezi, prošle su me godine ugodno iznenadili Slovenci, grupa glazbenih zanesenjaka, na čelu sa gosp. Denisom Poštrakom, inače glazbenim producentom, održali su koncert sjećanja u malom slovenskom mjestu Benedikt na kojemu su nastupili Šime Ivčić, Đani Maršan i još neki glazbenici, neki čak i iz inozemstva. Još jedna važna napomena s tim u svezi je da je i gosp.
Primož Kirič organizirao dječju audiciju ne bi li odabrao djevojčicu koja je najbolje odgovarati glasu malene Vanje Mihov koja je u originalu pjesvala s Tomislavom pjesmu “Tata vozi polako”.
Djevojčica iz Slovenije, Minea Gabrovec zaista je pravi mali anđeo dok je izvodi. Poznato je da su Tomislav i Vedran Ivčić nastupali tijekom svojim karijera često u Sloveniji, i zaista je dirljivo da su ljudi organizirali tako koncerte sjećanja, a naš Zadar vjerojatno će se Tomislava i Vedrana sjetiti tek za možda još pet, deset godina…
Prilikom obilježavanja 20. godišnjice Tomislavove smrti, pokušao sam sa svoje strane, koliko sam to mogao, kontaktirati VOX TV, kako bi možda upriličili emisiju posvećenu Braci, ali nisam naišao na razumijevanje.
Čak i zadarski portali znali su objaviti tek šturo nekoliko rečenica o godišnjici njegove smrti, ali doslovno prenijetih od prošle godine.
*Jeste li ga poznavali osobno?
– Tomislava Ivčića, onako baš iz bliza, upoznao sam na zadarskom Đilu kad smo se mi djeca okupljali igrajući nogomet. Svojim dolaskom jedne prilike na najbolji nas je način iznenadio svojom pojavom Tomislav.
Onako kosat, brkom od uha do uha, znao je igrati s nama. Još se i danas sjećam njegovog dubokog glasa kad je nekom od nas doviknuo: “Daj, dodaj balun!” Tada je Tomslav Ivčić već bio znano ime. Glazbena veličina za svakog tko je volio njegove pjesme. Na nekim njegovim koncertima sam i osobno bio i s njih ponio prekrasne utiske.
Još davne, 1972. održao je koncert u zadarskim Jazinama. Dvorana je bila puna. S njegovim sam pjesmama rastao kao i svi Zadrani. Nije bilo mjesta i prigode a da se na njima ne bi pjevale njegove pjesme.
Pa, one su naše, doslovno naše, nosimo ih u srcima i osjećamo ih u svojim žilama. A, kako i ne bi kad je na najljepši način pjevao stihove o ljubavi, o moru i mosrkom žalu, o krunici svoje majke, o kraju gdje je rođen … o mnogim ženama kojima je posvetio svoje pjesme, pa se uvijek znalo komentirati tko su zapravo one koje su ga toliko inspirirale. Tko su, to je samo znao naš Tomislav.
*U grupu se učlanjuju i mladi ljudi koji su rođeni nakon Ivčićeve pogibije. Raduje li Vas to?
– Kako je gđa Slavica Ivčić istaknula kako su Tomislava i nju, u ono vrijeme njegovih nastupa u malim mjestima, oduševljavala ljubav i poznavanje njegovih pjesama gdje god je nastupao, tako i mene oduševljava što se dosta mladih uključuje u grupu.
To je samo dokaz koliko su njegove pjesme vječne, koliko su u nama samima … Prenose se s generacije na generacije, očevi i majke prenose ih na svoju djecu i mislim da je to nešto najljepše.
Mnogi se nisu rodili kad je on tragično preminuo, ali vole ga jednako kao i mi stariji. Tomislav je naša legenda, pripada svima nama, ljudima koji ga volimo i koji ga se sjećamo, koji ga ne zaboravljamo.
Neki od tih mladih ljudi znaju napisati u svojim komenatarima da su zapravo dobili i ime po Tomislavu.
To puno govori, govori nam da legenda živi vječno i da je ne zaboravljamo.
Osjećam potrebu još nešto napomenuti, a povezano je s vrijednovanjem doprinosa Tomislava Ivčića hrvatskoj glazbenoj sceni.
Članice naše grupe, gđa Marina Tomašević i gđa Ivanka Luetić Boban (u duetu s Bracom pjeva pjesmu “Tu, soltanto tu”), isticale su svoje zagovaranje kako bi Tomislav Ivčić dobio nagradu “Porin” posthumno za doprinos hrvatskoj glazbi, ali njihovi prijedlozi nisu nailazili na plodno tlo.
Zapravo, isticale su, nikad im se iz Hrvatske glazbene unije i Direkcije “Porin” nikad nitko nije javio. Mislim da Tomislav Ivčić besprijeporno zaslužuje tu nagradu.
